Daklem,nakon pomnog razmišljanja i nekoliko desetaka različitih varijanti,moj plan napokon poprima više-manje željen oblik. Detalje još nisam spreman otkriti,pošto sam,moram, priznati,postao pomalo praznovjeran. Za to je zaslužan prvenstveno mužjak koji obavlja dužnost u mojoj svakodnevnoj trampionici. Već sam ga napomenuo prije,tijekom one neslavne potrage za prijateljem koja je završila neslavno. Namie,taj izvjesni Petar Damastović,odlučio je prekinuti svaki kontak samnom,i to samo stoga što sam mu,kada je kretao u lov na ribe (još jedan od zemaljačkih hobija koje nikada neću razumjeti),rekao 'sretno'. To možda,samo po sebi,i ne bi uzrokovalo takav problem da tog dana Petar nije uspio uhvatiti ni jednu jedinu ribu. Za što je,naravski,okrivio mene. U trampionici su mi objasnili da se radi o nečem što se zove praznovjerje. Praznovjerje je,naravski,jedan od onih izuma čovječanstva koji ne služi ničem drugom nego da bi pojedinac njime opravdao svoj vlastiti neuspjeh. Malo sam odlučio preistražiti o tome, no nije mi bilo pretjerano zanimljivo (a i činilo me nervoznim,da ne kažem praznovjernim).

Jedna od interesantnijih praznovjerica na koje sam naišao je ona koja uključuje životinjca zvanog felis catus,odnosno mačku. Nemojte me pogrešno shvatiti,ni ja ne smatram baš ugodnim susresti tu zvijer na ulici,a kamoli još i da je crna...ali još uvijek posjedujem dovoljno zdrave logike (što je iznenađujuće, s obzirom na to koliko sam već vremena proveo na Zemlji) da bih mogao zaključiti da nikakva mačka ne može biti kriva za to što sam taj dan pao niz stubenice, razbio dvije čaše ili stigao do brzohrana pedest šest sekundi nakon zatvaranja. Ne,zato je kriva isključivo moja loša kontrola udova i loša sreća. Stoga,iz praznovjerja odbijam otkriti detalje plana,kako kasnije,ukoliko dotični plan ne uspije ne bih mogao izjaviti kako moj plan nije uspio isključivo stoga što sam otkrio previše. Svaki moj neuspjeh rezultat je samo i isključivo moje vlastite nesposobnosti. I povremene loše sreće,naravno.

A kad smo kod već loše sreće..nekad se doista osjećam kao da sam razbio sva zrcala na planeti.

No,unatoč svemu,još uvijek imam Krznenog. Moram priznati da ga već neko vrijeme zaboravljam napomenuti. Krzneni je,kao što već vjerovatno pretpostavljate,prilično poodrastao. Nekoliko mjeseci na Nebuli mu je očito veoma godilo. Imao sam sreće što su mi nadređeni dopustili da ga zadržim . Pretpostavljam da su gotovo odamrli od straha kada im je mahnuo repom,pa su zaključili da je bolje da ostane u zatočeništvu samnom. Vjerovatno nisu znali ni gdje bi drugdje s njim,a možda su i pretpostavljali da će me nekon nekog vremena konzumirati. Međutim ispostavilo se da Krzneni više preferira guldanske puževe,pojeo je čitavu moju zbirku! Ipak,veoma se ponosim njime.