Daklem, nakon mukotrpnih mjeseci koji su iza mene, napokon se uspijevam javiti kako bi svojim malobrojnim velepoštovanim čitateljima dao do znanja da sam još uvijek na životu. Iako u zadnje vrijeme smatram da biti na životu u ovim datim okolnostima i nije baš neka premija.

Razlog mog naglog nestanka ovaj put nije bio tehničke prirode, već ova nestabilna ljudska psiha dodatno poljuljana nemilim i neočekivanim razvojem situacije. Kao posljedica istog, uslijedila je moja odluka da obustavim misiju, te da potpuno, apsolutno i kompletno odbijam izvršavanje bilo kakvih zapovijedi s Nebule. Nadređeni su mi u više navrata zaprijetili Crnom Rupom, no kada su uvidjeli da se nimalo ne opirem njihovoj odluci, shvatili su da se nalazim u teškom psihičkom stanju te su i mene i Krznenog teleportirali na Nebulu. Tamo me zatekla nimalo neuobičajena situacija; dakako, Nebula je opet zaratila s Trilijom. No, bio sam previše potišten da bih smogao snage da se nerviram zbog toga. Nakon nekoliko mjeseci koje sam proveo kao Nebulanac, napokon sam odlučio suočiti se sa sudbinom i vratiti se na Zemlju. Iako je moje emocionalno stanje još pomalo krhko, nadam se da ću ipak biti u stanju podijeliti s vama dan kada su mi svi svemirski brodovi potonuli u bezdanu univerzuma.

Daklem...

Taj ću dan pamtiti dok sam živ. A s obzirom na životni vijek Nebulanaca, to je gotovo čitava vječnost. Kad vaš planet ne bude ništa drugo do li svemirska prašina, ja ću još uvijek pisati ode u Barbarinu čast.

I tako...

Bio sam veoma zabrinut što je Barbara tako uporno izbjegavala bilo kakvu komunikaciju samnom, pošto sam tada već vjerovao da sam na korak od toga da ju učinim svojom ženkom.

Zapravo sam bio na korak od propasti. Uskoro ćete saznati i zašto.

Kao i obično, najavio sam se kucnjem. Za nekoliko momenata začuo sam divne Barbarine korake kako se približavaju vratima.

-Otkud ti ovdje? - po izrazu njezina lica dalo se zaključiti da je požalila što prethodno nije upitala tko je. Ipak, nisam dopustio da me to obeshrabri. Putem sam uvježbavao govor i nisam htio da moj trud propadne.

-Zdravo, draga Barbaro. Pomalo me zabrinulo tvoje izbivanje i nedostatak naše međusobne komunikacije. Htio bih da znaš da smatram da si ti veoma divna estetski ugodna ženka i volio bih kada bi ponovno bili prijatelji.

-Prijatelji? Ok, Luka ili kako se već zoveš.... – reče s uzdahom i odmakne se od vratiju. pretpostavio sam da želi da uđem, pa sam ušao, a ona je zatvorila vrata zamnom.

-Sjedni. – Sjednem. Sjedne i ona. Imala je veoma ozbiljan izraz lica. – Slušaj, ne znam jesi li ti svjestan što se događa, ali kad si već tu, najbolje da razgovaramo.

-Netko te već učinio svojom ženkom? – upitam na rubu očaja.

-Ne...Slušaj...

-Suposjedioc?

-Ne,Luka,nikakav «suposjedioc»...do puževa, čovjek bi pomislio da ćeš barem naučiti pravilno govoriti nakon tolikog boravka na Zemlji.

Krvna pumpa sada mi je već radila prekovremenski, je li moguće da je Barbara nekako doznala za moju misiju?

Uputila me žalostan pogled i jedva primjetan osmiješak.

-Luka..istina je da te izbjegavam,ali vjeruj mi da je to i za moje i za tvoje dobro. Znam da si dobio zadatak locirati Trilijanca i likvidirati ga...dok god nismo u kontaktu nitko ne mora znati da..da si dio tog zadatka već uspješno izvršio.

Nisam mogao progovoriti, osjećao sam se kao da mi je netko gurnuo čarapu u grlo.

-Baš kao što nitko ne mora znati da sam i ja dio svog zadatka izvršila jednako uspješno.

Šutim.

-Zgangija te odala, voljela bih da nije. Bio si krasan prijatelj i baš zbog toga mi je bilo teško shvatiti kako možeš biti jedan od njih. Jedan od arogantnih podlih Nebulanaca.

Šutim i dalje.

-Luka, slušaš li me? Da li ti je sad jasno zašto se više nikad ne smijemo vidjeti?

-J-ja-j-jasno mi je...valjda..- promucam jedva i pognem glavu.

-Nemaš mi ništa za reći? Baš ništa?

-Zašto ne bi mogli...mislim,nitko ne mora znati...zašto ti ne bi svojim nadređenima javila da si me pronašla i likvidirala, ja svojim nadređenima javim isto i sve bi bilo kao prije...

-Ne budi tako naivan! I Nebula i Trilija pune su špijuna, ne misliš valjda da ne bi saznali da smo oboje živi i zdravi? Znaš da bi zajedno završili u Crnoj Rupi iste sekunde.

-Bar bismo bili zajedno...

-Nemoj mi, molim te, otežavati više nego što je potrebno. I ja sam mislila da sam napokon pronašla mužjaka, nadređeni su se već poveselili takvom napretku misije. Oboje moramo krenuti ispočetka, sve je to dio života na Zemlji. Milijuni Zemaljaca svaki dan prolaze kroz ovo, rastanci su uobičajeni. Novi početci također. Shvaćaš me, zar ne?

-Shvaćam. – odgovorih kroz uzdah.

-Dobro, a sad idi prije nego li mi prorade ove vražije suzne žlijezde.

Stajali smo na vratima.

-Mogu li barem znati tvoje pravo ime?...

Kratko se nasmije i odgovori mi:

-Stellar. Stellar Zeyor.

-Stellar...- ponovim ja kao hipnotiziran.

-Znam da se ni ti ne zoveš Luka. – reče na trenutak mi dotaknuvši rame.

-Tzerkinon Efzijkol.

-Pisac, ha? Ako tvoje knjige ikada prestanu biti zabranjene na Triliji, svakako ću pročitati koju.

Tada iz đepa jakne izvučem poemu koju sam napisao za nju i pružim joj je.

-Sad sam čak i poeta.

Oboje se nasmijemo.

Zatvorila je vrata zamnom.

I iako sam znao da ih zatvara zauvijek...pomislio sam: barem smo se rastali s osmiješkom.