Daklem,nakon pomnog razmišljanja i nekoliko desetaka različitih varijanti,moj plan napokon poprima više-manje željen oblik. Detalje još nisam spreman otkriti,pošto sam,moram, priznati,postao pomalo praznovjeran. Za to je zaslužan prvenstveno mužjak koji obavlja dužnost u mojoj svakodnevnoj trampionici. Već sam ga napomenuo prije,tijekom one neslavne potrage za prijateljem koja je završila neslavno. Namie,taj izvjesni Petar Damastović,odlučio je prekinuti svaki kontak samnom,i to samo stoga što sam mu,kada je kretao u lov na ribe (još jedan od zemaljačkih hobija koje nikada neću razumjeti),rekao 'sretno'. To možda,samo po sebi,i ne bi uzrokovalo takav problem da tog dana Petar nije uspio uhvatiti ni jednu jedinu ribu. Za što je,naravski,okrivio mene. U trampionici su mi objasnili da se radi o nečem što se zove praznovjerje. Praznovjerje je,naravski,jedan od onih izuma čovječanstva koji ne služi ničem drugom nego da bi pojedinac njime opravdao svoj vlastiti neuspjeh. Malo sam odlučio preistražiti o tome, no nije mi bilo pretjerano zanimljivo (a i činilo me nervoznim,da ne kažem praznovjernim).

Jedna od interesantnijih praznovjerica na koje sam naišao je ona koja uključuje životinjca zvanog felis catus,odnosno mačku. Nemojte me pogrešno shvatiti,ni ja ne smatram baš ugodnim susresti tu zvijer na ulici,a kamoli još i da je crna...ali još uvijek posjedujem dovoljno zdrave logike (što je iznenađujuće, s obzirom na to koliko sam već vremena proveo na Zemlji) da bih mogao zaključiti da nikakva mačka ne može biti kriva za to što sam taj dan pao niz stubenice, razbio dvije čaše ili stigao do brzohrana pedest šest sekundi nakon zatvaranja. Ne,zato je kriva isključivo moja loša kontrola udova i loša sreća. Stoga,iz praznovjerja odbijam otkriti detalje plana,kako kasnije,ukoliko dotični plan ne uspije ne bih mogao izjaviti kako moj plan nije uspio isključivo stoga što sam otkrio previše. Svaki moj neuspjeh rezultat je samo i isključivo moje vlastite nesposobnosti. I povremene loše sreće,naravno.

A kad smo kod već loše sreće..nekad se doista osjećam kao da sam razbio sva zrcala na planeti.

No,unatoč svemu,još uvijek imam Krznenog. Moram priznati da ga već neko vrijeme zaboravljam napomenuti. Krzneni je,kao što već vjerovatno pretpostavljate,prilično poodrastao. Nekoliko mjeseci na Nebuli mu je očito veoma godilo. Imao sam sreće što su mi nadređeni dopustili da ga zadržim . Pretpostavljam da su gotovo odamrli od straha kada im je mahnuo repom,pa su zaključili da je bolje da ostane u zatočeništvu samnom. Vjerovatno nisu znali ni gdje bi drugdje s njim,a možda su i pretpostavljali da će me nekon nekog vremena konzumirati. Međutim ispostavilo se da Krzneni više preferira guldanske puževe,pojeo je čitavu moju zbirku! Ipak,veoma se ponosim njime.

Ne mogu vjerovati! Uspio sam! Na Zemlji sam!! Ovo je doista neviđeno čudo,mislio sam da sam nepovratno otišao u nepovrat. Danima sam u zatočeništvu poskrivećki planirao rutu puta,a strah da ću biti otkriven učinio je svoje,te je rezultirao minornim odmacima i krivim procjenama u proračunima. Stoga je putovanje trajalo dvoduplo duže,a opasnosti s kojima sam se susretao putem ne želim ni spominjati. Sam bijeg nije predstavljao povelik problem,pošto je većina Patrolaca bila zabavljena novim zatočenikom,netom otkrivenim Trilijanskim špijunom. Stoga su mi iskradanje i krađa šatla bili znatno olakšani. Tijekom puta se nisam bio u mogućnosti javljati,prvenstveno zbog toga što ne bi bilo zgodno da netko od Nebulanaca presretne moju poruku,svemirska prostranstva i nisu baš najbolji čuvari privatnosti. A i netko je morao pilotirati brodom,naravno. Ali zato koristim ovu prvu priliku prilikom ovog više-manje uspješnog ateriranja na Zemlju da vas obavijestim da sam više-manje sretno stigao. Doista se nadam da sam uspješno zameo sve tragove (a moje neplanirano lutanje univerzomom bi trebalo i dodatno pripomoći tome),te da me  Nebulaška Odbjeglička Patrola neće pronaći,uhvatiti i ispaliti me u Crnu Rupu. Tomu se doista najiskrenije nadam. Nadalje,namjeravam se pritajiti na Zemlji kako bih mogao u stabilnim okolnostima pomno isplanirati Barbarinu otmicu. Plan se ponešto izmijenio u ova posljednja tri zemaljačka mjeseca,prvenstveno u onom dijelu o stvaranju vojske. Zaključio sam da su to pomalo nerealna očekivanja. Mda...

Moj plan za budućnost je sljedeći:

1. Isplanirati plan

2. Oteti Barbaru (pomoću plana spomentog pod brojem jedan)

3. Pobjeći s Barbarom na Zemlju

4. Nastaniti se trajno na Zemlji

5. Iskusiti Zemaljčke obrede parenja (čemu se neizmjerno veselim)

6. Imati potomstvo (za koje se iskreno nadam da će naslijediti divne Barbarine genetske karakteristike što se tiče estetike i moje što se tiče inteligencije i nevjerovatne domišljatosti)

7. Napisati autobiografiju,ali u obliku fikcijskog djela,pošto sam svjestan da bih u suprotnom mogao biti proglašen mentalno nepodobnim,te smješten u neku od divnih ustanova u kojoj bi se barem pravili da mi vjeruju (što,priznajem,i ne zvuči toliko loše)

8. Autobiografija postaje bestseller (što doista ne bi trebalo predstavljati problem,uzme li se u obzir konkurencija,odnosno nedostatak iste)

9. Upoznati Stephena Hawkinga (i otkriti mu da divne Crne Rupe kojima je posvetio čitavu egzistenciju i nisu baš tako divne)

10. Glumiti u Zvjezdanim Stazama (pa makar i samo u filmu..mislim da bi mi uloga prvog časnika sasvim dobro sjela,ipak sam skroman)

11. Napisati neviđeno vrhunsku sapunicu i tako natjerati Jelenu Februar da potraži drugo zanimanje

12. Objaviti knjigu poetike

13. Živjeti nadprosječan život nadprosječnog Zemaljca

Daklem,to bi bilo mojih trinaest točaka čijem ću ostvarenju posvetiti ostatak svoje egzistencije. Jedino se nadam da ću egzistirati dovoljno dugo. Najdifikultniji dio me tek čeka,oteti Barbaru bit će podvig vrijedan herojstvima Jamesa Tiberiusa Kirka,Jean-Luca Picarda ili Zopkina Upova – najvećeg Nebulaškog ratnika!

Veoma,veoma sam umoran,veoma usamljen,veoma ljut i sve loše veoma što se može biti. Još uvijek se nalazim na Nebuli i kao što već spomenuh,veoma sam ljut,projekt "Život Nebulanca na primitivnom planetu" obustavljen je do daljnjega. Jedina dobra stvar je to što sam nakon dugo vremena kontempliranja,razmišljanja,kalkulacija,mnogobrojnih većih i manjih eksplozija i inplozija,nebrojenih neprospavanih dana i noći,napokon uspio izumiti nevidljivi komostroj. Stoga sada napokon mogu u miru pisati bez straha da će me itko spaziti. Jedina mana mog izuma je to što je,s obzirom na to da je nevidljiv,prilično teško korektno napitkati željena slova. Srećom,usput sam izumio i program koji bi trebao korektirati svaku moju pogrešku. Nadam se da bare donekle funkcionira. Inače je ovo izvješće najobičnija skupina besmislenoća.

Daklem,na Nebuli je veoma dosadno. Tek kada sam upoznao ljudsku vrstu,uvidio sam koliko je intrigantnija od svih dotadašnjih koje sam do tad upoznao. Pretpostavljam da ima nečeg šarmantnog u tom vašem primitivizmu. Bez uvrede.

Nedostajete mi. Kada sam tek pod prisilom stigao na Zemlju nije mi bilo ni na kraj pameti (a Nebulaškoj pameti je kraj vrlo teško nazreti) da ću ikada napisati nešto takvo. Najviše od svega mi nedostaje moja Barbara koju su mi tako naglo i okrutno oteli...nadređeni su se nedavno odlučili veoma drsko našaliti samnom i s mojim emocijama,pa su jednoj od šest zlomrakih juzvija nadjenuli ime Barbara. Da,da. Eto,sad vidite kakav kruelitet posjeduju vrhovni starješine mog planeta.

Odlučio sam pobjeći. Da,dobro ste me čuli: POBJEĆI! I to natrag na Zemlju. Odlučio sam solitarno nastaviti istraživanje,objaviti bestseler,te postati najčitaniji spisavaoc u 3 galaksije. Zatim ću sakupiti vojsku Zemaljaca željnih rata (pretpostavljam da to ne bi trebalo biti teško),te napasti Triliju kako bih vratio moju voljenu Barbaru. Naravno,u teoriji to zvuči veoma jednostavno. Ali realizirat ću svoj plan,ne zvao se ja Luka Nebohodić! Odnosno,Tzerkinon Efzijkol,veoma važno uostalom.

Engejdž!

Ovaj,da,to sam rekao tek tako,jer zvuči zgodno...nisam *zapravo* krenuo. Još moram detaljno razraditi plan bijega,ukrasti kapsulu (pošto su teleportacijske naprave veoma strogo čuvane,kapsula je jedini preostali izbor. I da,ne  bih volio da nešto pođe krivo (a uvijek pođe),pa da se slučajno teleportiram u betonički zid,to nikako ne bi bilo zgodno),moram isplanirati rutu,osmisliti kako zaobići onu novu crnu rupu koja se pojavila na putu do Zemlje,te još par sitnica.

A onda—Engejdž!

(zbilja volim tu riječ)

Otovano malorojno čitateljstvo,javljam vam se izravno s Nebule na koju se me naleđeni teleporirali nakon sazmanja da javno otkrivam detalje svoje misije javnosti,stoga ovo izvješće moram napitkati veonma žurno. Iako sam mislio da sam upio enkriptirati ovu svoju izvještaonicu veoma kompleksnim nerpobojnim skriptama,ispostavilo se da baš i nisam. Stoga sam već nekoliko zemaljkčih mjeseci na Nebuli na koju se nikako ne mogu priviknuti. na probnom sam roku u kojem moram pokazati apsolutnu potpunu i definitivnu odanost svojoj planeti. takošer sam i pod prijetnjom sam smrću,mogu birati  između stanovanja sa zlomrakom juzvijom ili bacanja u crnu Rupu,navodno bih trebao viti sretan što sam uopće dobio nekakv izbor. Ali vjerujte mi,baš i nisam. daklem,nadam s eda ćete pokazati bar malo zavalnosti,s obziorom na to da riskiram život ipšući ovo izvješće,. Saznao sam i da su Barbaru njezini nadređeni   također teleprtirali natrag na Triliju zbog sumnji da se previše upetljala u odnos s najvećim neprijateljem,tojest samnom. Veoma sam zarinut za nju,motam priznati. Tješi me pomisao da ćemo se možda sretsi u špilji zlomrake juzvije,te da ćemo odamrijeti zajedno. dakako,nadam se da se to išak neže dogoditi. Moram luriti,uskoro će dnevna provjera,ne smiju me hvatiti kako tikpam na zemaljčom pismu. Javit ću se prvom sljedećmo prilikom,hlava. Vaš Luka (nekako mi je tzo ime prirasko srcu,priznajem).

Daklem, nakon mukotrpnih mjeseci koji su iza mene, napokon se uspijevam javiti kako bi svojim malobrojnim velepoštovanim čitateljima dao do znanja da sam još uvijek na životu. Iako u zadnje vrijeme smatram da biti na životu u ovim datim okolnostima i nije baš neka premija.

Razlog mog naglog nestanka ovaj put nije bio tehničke prirode, već ova nestabilna ljudska psiha dodatno poljuljana nemilim i neočekivanim razvojem situacije. Kao posljedica istog, uslijedila je moja odluka da obustavim misiju, te da potpuno, apsolutno i kompletno odbijam izvršavanje bilo kakvih zapovijedi s Nebule. Nadređeni su mi u više navrata zaprijetili Crnom Rupom, no kada su uvidjeli da se nimalo ne opirem njihovoj odluci, shvatili su da se nalazim u teškom psihičkom stanju te su i mene i Krznenog teleportirali na Nebulu. Tamo me zatekla nimalo neuobičajena situacija; dakako, Nebula je opet zaratila s Trilijom. No, bio sam previše potišten da bih smogao snage da se nerviram zbog toga. Nakon nekoliko mjeseci koje sam proveo kao Nebulanac, napokon sam odlučio suočiti se sa sudbinom i vratiti se na Zemlju. Iako je moje emocionalno stanje još pomalo krhko, nadam se da ću ipak biti u stanju podijeliti s vama dan kada su mi svi svemirski brodovi potonuli u bezdanu univerzuma.

Daklem...

Taj ću dan pamtiti dok sam živ. A s obzirom na životni vijek Nebulanaca, to je gotovo čitava vječnost. Kad vaš planet ne bude ništa drugo do li svemirska prašina, ja ću još uvijek pisati ode u Barbarinu čast.

I tako...

Bio sam veoma zabrinut što je Barbara tako uporno izbjegavala bilo kakvu komunikaciju samnom, pošto sam tada već vjerovao da sam na korak od toga da ju učinim svojom ženkom.

Zapravo sam bio na korak od propasti. Uskoro ćete saznati i zašto.

Kao i obično, najavio sam se kucnjem. Za nekoliko momenata začuo sam divne Barbarine korake kako se približavaju vratima.

-Otkud ti ovdje? - po izrazu njezina lica dalo se zaključiti da je požalila što prethodno nije upitala tko je. Ipak, nisam dopustio da me to obeshrabri. Putem sam uvježbavao govor i nisam htio da moj trud propadne.

-Zdravo, draga Barbaro. Pomalo me zabrinulo tvoje izbivanje i nedostatak naše međusobne komunikacije. Htio bih da znaš da smatram da si ti veoma divna estetski ugodna ženka i volio bih kada bi ponovno bili prijatelji.

-Prijatelji? Ok, Luka ili kako se već zoveš.... – reče s uzdahom i odmakne se od vratiju. pretpostavio sam da želi da uđem, pa sam ušao, a ona je zatvorila vrata zamnom.

-Sjedni. – Sjednem. Sjedne i ona. Imala je veoma ozbiljan izraz lica. – Slušaj, ne znam jesi li ti svjestan što se događa, ali kad si već tu, najbolje da razgovaramo.

-Netko te već učinio svojom ženkom? – upitam na rubu očaja.

-Ne...Slušaj...

-Suposjedioc?

-Ne,Luka,nikakav «suposjedioc»...do puževa, čovjek bi pomislio da ćeš barem naučiti pravilno govoriti nakon tolikog boravka na Zemlji.

Krvna pumpa sada mi je već radila prekovremenski, je li moguće da je Barbara nekako doznala za moju misiju?

Uputila me žalostan pogled i jedva primjetan osmiješak.

-Luka..istina je da te izbjegavam,ali vjeruj mi da je to i za moje i za tvoje dobro. Znam da si dobio zadatak locirati Trilijanca i likvidirati ga...dok god nismo u kontaktu nitko ne mora znati da..da si dio tog zadatka već uspješno izvršio.

Nisam mogao progovoriti, osjećao sam se kao da mi je netko gurnuo čarapu u grlo.

-Baš kao što nitko ne mora znati da sam i ja dio svog zadatka izvršila jednako uspješno.

Šutim.

-Zgangija te odala, voljela bih da nije. Bio si krasan prijatelj i baš zbog toga mi je bilo teško shvatiti kako možeš biti jedan od njih. Jedan od arogantnih podlih Nebulanaca.

Šutim i dalje.

-Luka, slušaš li me? Da li ti je sad jasno zašto se više nikad ne smijemo vidjeti?

-J-ja-j-jasno mi je...valjda..- promucam jedva i pognem glavu.

-Nemaš mi ništa za reći? Baš ništa?

-Zašto ne bi mogli...mislim,nitko ne mora znati...zašto ti ne bi svojim nadređenima javila da si me pronašla i likvidirala, ja svojim nadređenima javim isto i sve bi bilo kao prije...

-Ne budi tako naivan! I Nebula i Trilija pune su špijuna, ne misliš valjda da ne bi saznali da smo oboje živi i zdravi? Znaš da bi zajedno završili u Crnoj Rupi iste sekunde.

-Bar bismo bili zajedno...

-Nemoj mi, molim te, otežavati više nego što je potrebno. I ja sam mislila da sam napokon pronašla mužjaka, nadređeni su se već poveselili takvom napretku misije. Oboje moramo krenuti ispočetka, sve je to dio života na Zemlji. Milijuni Zemaljaca svaki dan prolaze kroz ovo, rastanci su uobičajeni. Novi početci također. Shvaćaš me, zar ne?

-Shvaćam. – odgovorih kroz uzdah.

-Dobro, a sad idi prije nego li mi prorade ove vražije suzne žlijezde.

Stajali smo na vratima.

-Mogu li barem znati tvoje pravo ime?...

Kratko se nasmije i odgovori mi:

-Stellar. Stellar Zeyor.

-Stellar...- ponovim ja kao hipnotiziran.

-Znam da se ni ti ne zoveš Luka. – reče na trenutak mi dotaknuvši rame.

-Tzerkinon Efzijkol.

-Pisac, ha? Ako tvoje knjige ikada prestanu biti zabranjene na Triliji, svakako ću pročitati koju.

Tada iz đepa jakne izvučem poemu koju sam napisao za nju i pružim joj je.

-Sad sam čak i poeta.

Oboje se nasmijemo.

Zatvorila je vrata zamnom.

I iako sam znao da ih zatvara zauvijek...pomislio sam: barem smo se rastali s osmiješkom.

Danas se osjećam malo bolje.Iako se moje zdravstveno stanje još nije vratilo u normalu.

Izvijestio sam nadređene o ovoj bolesnoći koja se tako nezgodno namjerila baš na mene.Nisu bili nimalo sretni.Da im nisam na vrijeme objasnio kako je to za Zemaljce normalna pojava,vjerujem da bi genski dizajneri završili u Crnoj Rupi ni krivi ni dužni.

 
Nadalje,posjetio sam Barbaru.Najavio sam se kucnjem na vrata.Mislim da je nije bilo u staništu ili mi jednostavno nije željela otvoriti.Teškog srca,odustao sam i vratio se svom Krznenom.Moram spomenuti da mi Krzneni još uvijek zadaje velike muke.Čini se da mu je nemoguće dokazati neke stvari.Odlučio sam ga lišiti konzumiranja laktoznih proizvoda,pošto moje statistike pokazuju da nakon mlijeka nastaje mnogo više mrljaca svuda po staništu.Kao da mi nije dovoljno što nofac zarađujem skupljanjem odpadaka,sada i u slobodno vrijeme moram uklanjati Krznenove nečistoće.

 
Umoran sam.Nisam znao da će život na Zemlji biti ovako iscrpljujuć.A i da sam znao...kao da bih imao izbora...

Ne osjećam se dobro.Osjećam veliku bol u području glave,a iz nosa mi neprestano teče nekakva tekućina.U početku sam se uplašio da se radi o krvi,ali tada sam se sjetio da je Zemaljčka krv crvene boje.Tjelesna temperatura mi je iznad normale.Nisam znao kome da se obratim.U trampionici su mi rekli da uopće ne izgledam dobro.Upitao sam ih da li znaju tko mi može pomoći.Bili su veoma začuđeni mojim,očito neobičnim,upitom,ali mislim da su pretpostavili da je to posljedica mojeg lošeg osjećanja.Objasnili su mi da bih trebao otići k liječniku.Razumio sam da bi to trebala biti osoba koja se bavi bolesnoćama i pomaže ljudima u otklanjanju istih.Poslušao sam ih.

Po principu pitanja a ne skitanja,uspio sam locirati centar za otklanjanje bolesnoća.Miris u prostoriji je bio veoma neugodan i bilo je veoma mnogo ljudi.Tko bi rekao da toliko Zemaljaca pati od nekakve bolesnoće.Doista sam se iznenadio.Kako je uopće ljudska vrsta uspjela opstati tako dugo pored takve osjetljivosti organizma.

Morao sam čekati da dođem na red.Doista ne podnosim čekanje,a danas sam bio posebno razdražljiv.Kada me jedna ženka treće životne dobi,za koju sam pouzdano siguran da je stigla posljednja,pokušala uvjeriti da je ona na redu da uđe k liječniku,zbilja sam se naljutio.

-Gospođo,ako se ne varam,još nije vaš red.Molim vas da se pridržavate pravila.

-Gle ti tu mladost!-ljutito će gospođa-On će meni govoriti da se pokušavam progurati preko reda!Sram te bilo!

-Mislim da nisam to rekao.

-Jesi,jesi.Je l' da da je to rekao?-upitala je prisutne čekače.Nitko nije ništa odgovorio.Možda imaju problema sa sluhom,ipak su došli k liječniku.

-Sram te bilo,vi mladi uopće nemate poštovanja prema starijima.Ja sam stara i bolesna i nitko meni neće govoriti da nisam na redu!Ja imam prednost.-Tada je neka ženka provirila kroz vrata i zazvala "Sljedeći".Nisam ni stigao ustati sa stolca,a gospođi je ruka već bila na kvaci.Doista nepristojno.Zar je moguće da Zemaljci s godinama postaju sve nepristojniji?Ili se možda takvi rode,ali smatraju da kad napune određeni broj godina imaju pravo nesmetano iskazivati svoju nepristojnost?

Uglavnom,gospođa je nakon petnaest minuta izišla.Nije mi djelovala nimalo zdravije.A na izlazu iz čekaonice uputila mi je mrgodan pogled.

Bio sam pomalo tremljiv kada sam došao na red.Ušao sam u ordinarciju.Tamo me dočekao Zemaljac odjeven u bijelo,pretpostavio sam da je to taj "liječnik".Objasnio sam mu što mi je.Nije mi se pretjerano svidjela potreba fizičkog kontakta pri pregledu.Slični pregledi redovito se obavljaju na Nebuli.Ali,na sreću,ispostavilo se da je ovaj mnogo manje bolan.

Liječnik mi je objasnio da se radi običnoj prehladi.Nije mi jasno kako sam se uspio previše ohladiti kada je vrijeme veoma toplo.Htio sam ga to upitati,ali sam odustao i samo ga priupitao što da radim kako bih uklonio bolesnoću.Rekao mi je da će proći «samo od sebe».Nisam bio previše zadovoljan tim odgovorom,nadao sam se da ću dobiti nekakav lijek.Očito sam iz naziva «liječnik» izveo sasvim pogrešan zaključak.

Osjećam se veoma loše.Imam osjećaj kao da će mi mozak otkazati.Volio bih da je Barbara ovdje,ona bi se mogla brinuti za mene.Imam samo Krznenog,a on baš i nije od nekakve koristi.

Šmrc...

Do puževa ovaj ljudski nos!Najrađe bih ga odmontirao da se riješim ovog neugodnog osjećaja kojem je on uzrok! Zemaljci su vrlo loše konstruirani,moram priznati.Bilo bi logično kada bi dio tijela koji je u upotrebi 24 sata dnevno bio konstruiran da bude posebno otporan.Ali to sa Zemaljcima nije slučaj.Primjećujem da je sjedalica,koja zapravo ne služi ničemu drugome osim za sjedenje i da drži donje udove na okupu,daleko otpornija na bilo kakve vanjske utjecaje.Doista nelogično.Kada bi barem ostatak ljudskog tijela bio tako otporan.Još nisam čuo da je stražnjica uspjela zaraditi prehladu.

Upravo promatram krvoždernog zujavca koji se utaborio na zaslonu mog komostroja.Provodi veoma temeljit ritual čišćenja.Vjerovatno se priprema za večeru.Zaključujem da su komarci veoma uredni kukci.Iako znaju biti vrlo naporni.Krzneni ima prilično neprijateljski stav prema dotičnima.Mislim da ih je nekoliko čak i konzumirao.Što je mene iz višestrukih razloga usrećilo.Kao prvo,sretan sam što Krzneni više preferira konzumiranje komaraca nego mene,a kao drugo,sretan sam što me tako učinkovito riješava tih dosadnih zujavaca.

 
Barbara je tako divna.Danas sam je sreo na ulici i pokušao se namjerno popiknuti kako bih se sudario s njom.Mislio sam da ću je tako bar na trenutak odvratiti od njezinih briga i skrenuti joj pozornost na mene.Moj plan je uspio i bolje nego što sam očekivao.Relativno bolje.Naime,u svojoj namjeri da se namjerno slučajno popiknem,slučajno sam se nenamjerno popiknuo.Umjesto da se sudarim s Barbarom i tako se zadržim od slijetanja na tlo,promašio sam ju otprilike za pola metra i završio na podu.Prilično je boljelo.Ali,ono što je bitno je to da je moj neuspjeli plan uspio! Primjetila me i žurno mi prišla kako bi mi pomogla pri ustajanju.Upitala me da li sam dobro.Tako je divna.Brine se za mene.Mislim da sam pogriješio kada sam odgovorio da sam sasvim u redu,jer me onda samo pozdravila i nastavila svojim putem.Neprekidno razmišljam o tome da sam zapravo morao reći neistinu,da me sve boli i da uopće ne mogu koristiti udove od silne boli.Prekasno sam se sjetio te briljantne zamisli.

 
Moram priznati,bojim se.Ne prođe ni trenutak a da ne pomislim da će Trilijanac iskočiti odnekud.Strah me i zaspati.Pokušao sam spavati s jednim okom otvorenim,ali uviđam da je to naprosto nemoguće izvesti.Nailazim na velike poteškoće u pokušajima da zatvorim samo jedno oko.Stoga sam pokušao spavati s oba oka otvorena.Daklem,držanje očiju otvorenima je bilo veoma jednostavno.Problemi su nastali kada sam zaspao.Naime,kad sam se probudio i otvorio oči shvatio sam da su mi oči cijelu noć bile zatvorene! Doista komplicirano.Na sreću,čujem da su psi vrlo dobri čuvari tako da se uzdam u Krznenog.Ukoliko Krzneni bude vješt u zastrašivanju Trilijanca onoliko koliko je u zastrašivanju komaraca,vjerujem da se uopće nemam čega bojati.

Jučerašnji dan je bio veoma naporan.Neočekivani posjet s rodne planete mi je dosta teško pao.Gore od Matinih ćevapa.Nakon jučerašnjeg saznanja odlučio sam ipak odustati od plana daljnjeg nabavljanja Asimovih ćevapa.Ukoliko je Iva Grmić doista Trilijanka,bilo bi prerizično da primam ćevape iz njezinih ruku.Doista ne bih htio da me ćevapi dođu glave.

Nadalje,Barbara me još izbjegava.Tješim se mišlju da je to vjerovatno samo faza.Sretan sam što je barem imam priliku vidjeti.Međutim,ukoliko ta njezina faza potraje predugo,morat ću se ozbiljno suočiti s njom kako bi riješili sve eventualne probleme.

Krzneni.Krzneni je vrlo drag stvor.Iako nuždu obavlja gdje god stigne.A to,naravno,nikada nije prikladno mjesto.Odlučio sam ga izvesti u prirodu kako bih mu objasnio kako stvari stoje:nužda se obavlja van staništa.Odveo sam ga u park,tamo ima mnogo zelenog pa sam pretpostavljao da će mu instinktivno proraditi instinkti divljine.Objasnio sam mu da je sada vrijeme da obavi nuždu.Uzalud.Krzneni je samo nakrivio glavu,isplazio jezik i uputio mi blijedi pogled.Nisam znao da će biti toliko teško sporazumjeti se s kućnim životinjcem.Još sam ga triput zamolio da obavi nuždu,ali nije me poslušao.Bio sam na rubu da mu osobnim primjerom ilustriram lekciju,ali sam na vrijeme shvatio da bi to od strane Zemaljaca koji se nađu u prolazu moglo biti sasvim pogrešno shvaćeno.

Odustao sam i odveo Krzenog natrag u stanište,a on se odmah po dolasku smjestio na tepih te obavio ono što je do prije pet minuta mogao obaviti na travi.Čini se da Krzneni ipak puno više preferira zatvoreni prostor.Možda je stidljiv.

Moram priznati da sam možda ipak bio u krivu što se tiče Gopzela.Nadređeni su mi saopćili kako ih je Gopzel izvijestio da je sve u redu i da moja misija teče baš onako kako bi trebala.Ako ikako bude ponovno svraćao,svakako ću mu morati zahvaliti.Iako se nadam da to neće biti tako skoro.

Daklem,današnji događaj je neupitno bio najuznemiravajući događaj u cijelom mom vremenu provedenom na planeti Zemlji.Vratio sam s obavljanja dužnosti ne mogavši dočekati da sperem svu prljavštinu koja se nakupila nakon napornog dana sakupljanja odpadaka.Kada sam otvorio vrata staništa nemalo sam se iznenadio,prestravio i sve ostalo što se može biti u bilo kojoj situaciji similarnoj ovoj.

-Tko si ti i zašto izgledaš poput mene?-upitao sam nakon trenutka začuđenosti i nijemosti spodobu koja je stajala predamnom.Bio sam siguran da nisam ostavio zrcalo nasred staništa.

-To sam ja,Gopzel s Nebule.-I doista,kada sam ga bolje promotrio uvidio sam da je odjeven u uniformu Zvjezdane Flote...stvari su mi odmah postale jasnije.

-Gopzel Zgyeltok?

-Baš taj.

-Što radiš ovdje?Nemaš pametnijeg posla na Nebuli?I da,zašto izgledaš egzaktno poput mene?

-Nadređeni su me poslali da osobno izvidim tvoju misiju,Tzerkinone.Dakako da imam pametnijeg posla,misliš da volim slobodno vrijeme provoditi rasipajući molekule kroz osam galaksija samo kako bih tebe vidio...ovaj planet definitivno nije mjesto na kakvom zamišljam provođenje godišnjeg odmora.I da odgovorim na tvoje posljednje pitanje-reče promotrivši me od glave do pete-ne izgledam egzaktno poput tebe,ti si daleko prljaviji.Izgledam similarno.Pošto nadređeni nisu željeli trošiti sredstva na konstrukciju novog genskog skupa,iskoristili su isti koji je upotrebljen za tebe.Imaš li još koje pitanje prije nego li pređemo na stvar?

-Zapravo,imam.Zašto ne razgovaramo na Nebulaškom?

-Jezični modul defoltiran je na Zemaljski.

-Zemaljčki bi bio akuratniji izraz.

-Da?Svakako ću to upamtiti...iako sam tu samo na dva sata.

Laknulo mi je,već sam bio pomislio da će tu ostati godinu dana.Na Nebuli godišnji odmor znači ono što zvuči.

-Onda,što misliš o tome da izađemo iz ovog staništa?Volio bih se malo upoznati s ovdašnjom,vjerovatno prekrasnom,florom i faunom.

-Što,sad koristiš lažnopristojnički modul?

-A ti modul za loš humor,pretpostavljam.

I tako smo izišli,pretpostavljao sam da Gopzel želi razgovarati samnom o negodnim temama,tako da me ova šetnja baš i nije veselila.Upitao sam ga neće li ljudima biti čudno kada vide dva identična Zemaljca kako šeću ulicom,ali čini se da je čak i on upoznat s Zemaljačkim blizanačkim fenomenom.

-Slušaj,Tzerkinone,već sam ti rekao razlog svog dolaska.Molim te,nemoj da moram izvlakivati odgovore iz tebe.U redu?

-Aha.Kako god.Ali ja osobno nadređene svakodnevno izvješćujem o svim relevantnim događajima.

-Da,da,znam...Ali željeli su da se netko osobno uvjeri u autentičnost tvojih izvješća.

-Drugim riječima,željeli su da se netko uvjeri da ne zabušavam.

-Moglo bi se i tako reći.Smatraju čudnim što još nisi uspio nađenu ženku učiniti svojom i zasnovati s njom tipičnu Zemaljsku,mislim-Zemaljčku,obitelj.

-Doista ništa ne razumijete,međuljudski odnosi su daleko kompleksniji od međunebulanskih.

-U redu,prihvaćam to kao prihvatljiv odgovor.Ipak si ti prvi Nebulanac na Zemlji,smatrat ću te kompetentnim za procjenjivanje međuljudskih odnosa.Nadalje,što je s Trilijancem?Ovo je tako malen planet,Tzerkinone,dosad si ga već morao locirati.

-Locirat ću ga.Reci nadređenima da ne moraju brinuti.

-Ali ti bi trebao.Priča se da je Trilijanac dobio naređenje da te locira i ukloni.Zato bih ti savjetovao da ga preduhitriš.

Ovaj razgovor mi se sve manje sviđao.

-U redu,obavili smo službeni dio.Možeš se opustiti.

-Da,sad se mogu opustiti.Sad kad sam doznao da me Trilijanac planira riješiti glave!

-Pa,barem će prištedjeti posla nadređenima.

Stresao sam se na samu pomisao.Nisam siguran da li bih više volio da me usmrti Trilijanac ili da me nadređeni bace u Crnu Rupu.Nekako mi se više dopada ona prva varijanta,ne bih volio pružiti nadređenima to zadovoljstvo.

-Onda,kako ti se sviđa ovdje?Čujem da imaš novo ime,Luka Nebohodić,ha?

-U redu je.Nije tako loše koliko se čini na prvi pogled.A ime...nisam imao izbora.

-Kakvo je ono jezivo stvorenje u tvom staništu?Gotovo sam odamro od strave kada mi je počelo mahati repom.

-To je Krzneni.Moj kućni životinjac.Nije jako strašan,mislim da mahanjem repom iskazuje zadovoljstvo.

-Doista neobičan stvor.

U tom trenutku ugledam Barbaru kako se približava iz suprotnog smjera,hodala je pognute glave.Kada je prošla pored nas,učinilo mi se da me pogledala,ali nije dizala glavu.Nije mi se obratila.Prošla je tako brzim korakom da se činilo da crvena kosa leti za njom.Okrenuo sam se,htio sam je zazvati,ali sam odustao.Uočio sam da me Gopzel za to vrijeme promatrao upitnim pogledom.

-Moja ženka.-objasnim mu.

-Meni se čini da tebe ta tvoja ženka zapravo uopće ne poznaje.Tzerkinone Efzijkol,budi iskren i priznaj mi kojom to brzinom uopće napreduje tvoja misija.

-Do puževa,poznaje me.Samo se pomalo neobično ponaša posljednjih dana.Možda je more neke brige.Zemaljčke ženke su vrlo difikultna stvorenja.

-Ah.U redu,u redu.Mislim da sam vidio i čuo dovoljno.Vrijeme je da se vratim na Nebulu.

Kako se ne bi morali vraćati u stanište,prikrili smo se iza zgrađevine kako bi Gopzela mogli teleportirati tamo gdje mu je i mjesto.Moje osobno mišljenje je da bi to trebala biti Crna Rupa.Ali,kao što rekoh,to je samo moje mišljenje.

-Što ćeš reći nadređenima?-upitam ga.Ali u tom trenutku Gopzelove molekule se počnu rasčlanjivati i prije nego što je sasvim iščeznuo,mislim da sam uspio razaznati riječi "Ne brini".

Nadam se da sam dobro razaznao.

Vratio sam se u stanište,opskrbio Krznenog hranjivim tvarima i utonuo u misli o Barbari,Crnoj Rupi,Trilijancu koji me svakog dana može dočekati iza ugla...I pomislim kako zapravo gotovo ništa ne riskiram ukoliko pokušam pogladiti Krzenenog.Mislim,da me zaista imao namjeru pojesti,dosad bi to vjerovatno već učinio.A i još je premalen za tako velik obrok.Možda je napokon vrijeme da predvladam svoj strah.I doista,sve je prošlo u najboljem redu.Mislim da ćemo Krzneni i ja postati jako dobri prijatelji.Ukoliko me prije toga Trilijanac ne sredi ili ne završim kao obrok Crnoj Rupi...