Moje psihičko stanje znatno se onestabililo u posljednje vrijeme. Muči me anksioznost, što je dodatno rezultiralo i insomnijom, a nedostatak sna definitivno ne pomaže mom oporavku. Nakon pomnog razmišljanja odlučih posjetiti obližnju ljekarnu, pošto moj prvi i posljednji posjet liječniku nije dao traženi rezultat, odnosno lijek.
Neugodno se iznenadih kad otkrih da ljekarna ne miriše ništa bolje od liječničke čekaonice. Ali, nedostatak zaraženih Zemaljaca bio je ohrabrujuć.
Ja: „Dobar dan.“
Ljekarnica: „Dobar dan. Kako vam mogu pomoći?“
Ja: „Moje psihičko stanje zahtjeva konzumaciju ljekovitog sredstva kojem je svrha ublažiti moju anksioznost i, preferabilno, pomoći mi u ostvarivanju neophodne ljudske potrebe zvane spavanje.
Ljekarnica mi je uputila čudan pogled, pogled koji sam već toliko puta vidio da mi više nije nimalo intrigantan. Ipak, usprkos tome, uspio sam primjetiti da ima veoma estetski ugodna oka. Ni upola tako ugodna kao moja voljena Barbara, ali ipak. Zaključio sam da je njezin pogled najvjerovatnije bio rezultat zapanjenosti mojim stručnim vokabularom.
Ljekarnica: „Aha...Dakle, trebate nešto za smirenje? Imate li recept?“
Recept? Pa ovo je ljekarna, kakvi li se samo nestručnjaci bave ovakvim delikatnim poslom! Recept. Tko bi samo pomislio da ustanovi kao što je ljekarna treba takva trivijalnost kao recept kako bi spravili lijek. Čovjek bi pomislio da imaju vlastito skladište puno recepata! Ili barem ladicu.
Ne rekoh ništa, pošto me iskustvo naučilo da je Zemaljce nekad jednostavno nemoguće uvjeriti i u najjednostavnije koncepte.
Ja: „Ne. Biste li mi možda mogli spraviti nešto, onako, napamet? Ništa komplicirano.
Ljekarnica me ponovno čudno pogleda, njeno ponašanje sad već graniči s nepristojnošću. Vjerovatno ne može uopće ni pojmiti samu mogućnost da spravi ljekovito sredstvo bez pomoći recepta.
Ljekarnica: „Ako nemate recept, uzmite ove na biljnoj bazi. Jako su popularne, ne štete organizmu i ne stvaraju ovisnost.“
Ja: „Spravljene od biljaka?“
Ljekarnica: „Tako piše.“
Ja: „I ne treba mi recept?“
Ljekarnica je sad bila već pomalo frustrirana, zaključujem da je najbolje pokupiti što mi se nudi i napustiti ljekarnu.
Kad sam stigao u stanište i s nestpljenjem otvorio kutiju kapsula, otkrih da ispuštaju veoma neugodan miris. Zaključujem da moje nove biljne kapsule mirišu kao prljave čarape. Vratio sam se u ljekarnu i zatražio objašnjenje. Ljekarnica mi je objasnila da bi veći problem bio kada bi kapsule mirisale kao čiste čarape. Njezina mala dosjetka me uistinu razvedrila, te sam zaključio kako će ova ljekarna odsad biti jedino mjestu na kojem ću obavljati trampu budućih potrebnih ljekovitih sredstava.
Na uputama za korištenje koje sam tek ovlaš pročitao (Zemaljcima doista trebaju upute i za najjednostavnije stvari kao što su gutanje tableta), pisalo je da je preporučena količina jedna do dvije kapsule na dan. Odlučih odmah konzumirati dvije i legoh u spavaonik. Čekao sam 10 minuta, bio sam pomalo razočaran kada se za to vrijeme ništa značajno nije promijenilo. Doista nema ništa gore od uzaludnog ležanja u krevetu pokušavajući utonuti u san dok vas more anksiozne misli progone slike crnih rupa i Barbare zatočene iza energijskog polja, puna nade čekajući mene da stignem u otuđenom svemirskom brodu da je spasim i da zauvijek živimo na Zemlji, sretni i sigurni dok god nas ova primitivna ljudska ljuska ne izda.
ALI OD TOGA NIŠTA!! NIŠTA. NADA. NIL. ZERO. ADIOS AMIGOS AND THANKS FOR ALL THE FISH.
Zato što sam kukavica. Najveća kukavica koju je majka Nebula ikad izrodila sve od Zopeda Zuzova koji se zbog straha od visine odbio popeti na dvometarsku gahijsku paprat i tako odbacio jedinu šansu da se spasi od zlomrake juzvije.
KUKAVICA!!! Nisam ni za što. Izopćenik s rodne planete, krivac za to što je Barbara najdivnije stvorenje u univerzumu sada običan zatvorenik, a ja nemam ni toliko hrabrosti da je barem pokušam spasiti. Nisam čak ni dobar Zemaljac! Skupljam otpatke! Dosta mi je otpadaka! Dosta mije mirisati na usireno mlijeko i trule kore egzotičnog voća zvanog banana!
Zašto su me poslali na ovu mrsku misjiu?!? Misiju koja nikome nije donijela ništa dobrog. Nekad sam bio uspješan pisac, najprodavaniji autor na Nebuli. A pogledajte me sad. Zarobljen na stranoj planeti na kojoj nitko ne može ni pojmiti moj talent. Barbara je bila jedina koja me razumjela, ali i to ima svoje objašnjenje – nije bila Zemaljka!!!!
Za sve ste krivi vi Zemaljci, vi i vaši primitivni umovi koji su toliko zainteresirali starješine da su jednostavno morali poslati nekog da vas pobliže upozna. Pih. Niste vi vrijedni toga. Kad bolje razmislim, vi ste ti koje ste dužni spasiti moju Barbaru, jer vi ste i krivi što je sirota bila poslana na vašu planetu. Vaša je dužnost da je spasite.
Ali hoćete li?
Naravno da nećete.
Zato što bi me palicija smjesta zatočila čim bih se samo usudio zatražiti takvo što. I zato što se prenerazvijeni. Niste čak bili ni na Mjesecu! Sramim se što sam se uopće usudio pomisliti na vas kao nekog tko bi mogao spasiti Barbaru.
Doista, ne znam otkuda mi samo padaju takve ideje napa....................................................................
ZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZ
ZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZ
ZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZ...........................
Lijepo te je opet čitati. Evo, kad nabaviš svemirski bus, ja ću ga rado napuniti sa sobom i sa još hrpom ljudi da navijamo za tebe dok ti spašavaš Barbaru. :)